Enemies to lovers

Da ju je netko tog jutra pitao s kim bi najmanje na svijetu željela provesti noć u hotelskoj sobi, njegovo bi ime izgovorila bez sekunde razmišljanja.

Ne zato što je bio grozan čovjek. To bi bilo gotovo lakše.

Bio je samo nepodnošljivo samouvjeren, uvijek spreman na pametan odgovor i imao je posebnu sposobnost da je ispravi baš kad bi oko njih bilo najviše ljudi. Ona mu, naravno, nikad nije ostajala dužna.

U posljednjih šest mjeseci to im je postalo gotovo rutina. On ju je provocirao, ona mu je uzvraćala. On se smijao, ona je kolutala očima. Sljedećeg bi dana sve ponovili.

Sve dok ih službeni put nije doveo do sobe 102.

Hotel je zabrljao s rezervacijom. Druge sobe nije bilo.

A usred sobe stajao je jedan jedini krevet.

»Odlično«, rekla je.

On je odložio torbu i pogledao prema njoj. »Napokon nešto oko čega se oboje slažemo.«

Već je sam njegov osmijeh bio dovoljan da je podsjeti zašto ga ne podnosi.

Dogovor je bio jednostavan: svakome njegova polovica kreveta, što manje razgovora, a ujutro će oboje zaboraviti da se ta večer uopće dogodila.

Na papiru savršen plan. U praksi nešto lošiji.

Pogotovo kad se dvadeset minuta poslije vratio iz kupaonice mokre kose i napola zakopčane košulje.

Nije ga pogledala.

Barem ne dovoljno dugo da bi se to računalo.

»Ako nastaviš tako očito zuriti u taj jelovnik, vjerojatno ćeš naručiti svih sedam deserata.«

»Bolje društvo od tebe.«

»To boli.«

»Preživjet ćeš.«

Uvijek bi preživio. Na njezinu žalost.

Poslije su ležali svatko na svojoj strani kreveta, a između njih bilo je nekoliko centimetara praznog prostora i otprilike šest mjeseci neizrečenih primjedbi.

Nije mogla spavati.

Krivila je madrac, prevruću sobu i njegovu naviku da uzme pola pokrivača.

Kad se okrenula, shvatila je da je budan.

Gledao ju je drukčije nego inače. Bez onog iritantnog osmijeha. Bez primjedbe na vrhu jezika.

To joj je gotovo još više smetalo.

»Što?«

»Ništa.«

»Onda prestani gledati.«

»Mogao bih reći isto.«

Htjela je nešto odvratiti, ali nije.

Što je već samo po sebi bilo neobično.

Njegov je pogled na trenutak skliznuo na njezine usne. Toliko kratko da se mogla pretvarati da nije primijetila.

Nije se pretvarala.

»Ne počinji«, rekla je.

»Što?«

»To.«

»Vrlo precizno.«

Opet taj osmijeh.

I upravo je to bila pogreška.

Poljubila ga je prije nego što je uspio izreći još jednu pametnu primjedbu.

Na trenutak je doista zašutio.

Mala pobjeda.

Zatim joj je njegova ruka kliznula oko struka i sve je to vrlo brzo prestalo djelovati kao dobra ideja.

Poljubac je trajao predugo da bi ga sljedećeg jutra mogla otpisati kao impuls. Kad se odmaknula, još su bili dovoljno blizu da je osjećala njegov dah na licu.

»Radiš li to sa svim kolegama koje ne podnosiš?«

»Samo s onima koji previše govore.«

»Onda sam u opasnosti.«

»Uvijek si i bio.«

Ovaj ga je put poljubila sporije.

Njegovi su se prsti zaustavili tik iznad ruba njezine majice i nekoliko se sekundi nitko nije pomaknuo.

To je bilo gotovo gore od dodira.

Jer je još uvijek imala priliku odmaknuti se.

Ali nije.

Šest mjeseci zadirkivanja, pogleda i onog čudnog osjećaja da se svađaju malo previše gorljivo odjednom je dobilo sasvim logično objašnjenje.

»Ovo se sutra ne spominje.«

»Naravno da ne.«

»Ozbiljno.«

»I ja.«

Njegov joj je osmijeh rekao da mu ni ona ne vjeruje.

Sutra će opet biti kolege. Opet će se prepirati na sastancima i dobacivati si sarkastične primjedbe preko stola.

Samo će jedna stvar biti drukčija.

Sljedeći put kad je bude gledao malo predugo, više se neće moći pretvarati da ne zna što to znači.

A to je bilo puno opasnije od jednog kreveta.

Uvijek si dobrodošao/la i u našoj trgovini u Zagrebu, gdje takva pitanja možeš otvoriti opušteno i bez nelagode.

Pronađi nas i na Facebooku, Instagramu, TikToku i YouTubeu, gdje redovito otvaramo teme o kojima mnogi razmišljaju, ali rijetko dobiju prostor za iskren razgovor.

Ponekad je dovoljno već to da vidiš kako tvoje iskustvo nije iznimka.